Kolumne:
Photo: www.klix.ba
Photo: www.klix.ba

Poklon šalteru

Mnogo ne volim birokratiju, ne razumem je uopšte, a nešto što ne razumeš – ne možeš ni da voliš. Pošto sam sklona da pohvalim, ne grize me savest ni da kudim. Jutros sam išla u jednu instituciju po neki papir i verovatno me nervoza neće napustiti još par sati.

Više puta sam primetila da su u zadnjih desetak godina ljudi koji rade na šalterima generalno ljubazniji nego pre. Dolazak inostranih bosova, gde je ljubaznost, pa makar kako lažna – imperativ, konkurencija, plus strah od gubitka posla koji je sve veći, učinili su i neke, eto, dobre stvari.

Ovog leta sam izludela pokušavajući da podignem sopstvenu ličnu kartu, mesec dana mi je trebalo. Za podizanje se čekalo satima, u svako doba dana. Dođem, okrenem se i odem. Nemam ja pola dana da izgubim na to. Ne kapiram zašto. Kompjuteri umesto da unaprede stvar, izgleda da su je usporilli. 10 tak minuta po čoveku. A ljudi milion. Da podigneš. 10 minuta. Slično je za neke stvari i u bankama. Za nešto za šta je ranije trebalo 5 min, sad treba 15. Ranije si imao samo papire, sad imaš i kompjuter i papire. Šumu treba poseći za sve što treba obaviti da bi npr. oročio pare. A za to treba bar 45 minuta, ko ne zna…

Nije nikome lako. Ni onima sa druge strane šaltera ili stola, ni nama. I najiskrenije dugo nisam natrčala ni na koga baš nervoznog i neljubaznog. Do jutros.
Velika institucija, milion šaltera, paklena vrućina, nervozni svi, one ponižavajuće rupe u koje moraš da se sagneš i govoriš manje neko igde, ne čuje niko nikoga. Naravno da je tenzija.

Žena na šalteru tiha, ali sikće sve vreme, a i izraz lica sve govori. Emituje bes i aroganciju. Vrelo je, pomislim – koliko je to težak posao, trpeti razne nas sa druge strane puno radno vreme, a klima ne dobacuje. Ne čujem šta priča sa ljudima, ali vidim da svi hukću i kolutaju očima, nije prijatno. Pogledam kolegu do nje (kome je sigurno isto tako vruće i nerviraju ga reke ljudi svakog dana) ali je ljubazan i prijatan.

I onda pomislim, koja sam ja budala. I dalje svakom pokušavam da nađem opravdanje. Nema. Svi mi radimo svoje poslove često u nemogućim uslovima, pa nismo neprijatni.

Trebalo je da napikiram kolegu, ali priđoh njenom šalteru, kad sam završila sve prateće poslove i plaćanja taksi. Učinilo mi se da me je pozvala jednu devojku i mene da kod nje podignemo, podiže se nezavisno od reda za predavanje jer traje sekund. Ali ne, podiže se kod kolegeeee. „Učinilo mi se da ste me pozvali“, rekoh i okrenem se da se vratim. Ali to nije bilo dovoljno.

Njena zgranutost mojom glupošću bila je ogromna. I morala je to da kaže i pokaže. Izbečila se kao da sam ne znam šta uradila. Pričala nešto kao navijena, ništa je nisam čula pošto nisam nešto bila u fazonu da se sad opet sagnem.

Malo pozorišta i demonstracije sile za red koji čeka nije naodmet.

Pogrešila sam. Straaaašno.

Valjda to bečenje jača samopouzdanje i osećanje moći. Ako na to dodamo i taj bedni sagnuti položaj u kojem moraš da budeš i da se saginješ sve više i više jer neko mrmllja sebi u bradu pošto ga mrzi da lepo kaže, osećanje je naravno odvratno.

Muka nas uhvati kad moramo da uđemo negde gde se čekaju redovi. Ali samo ako može malo ljudskosti, pa da nam svima bude lakše.

A još bih da pitam, oduvek me to zanima… Zna li ko zašto šalteri imaju te ponižavajuće rupe na dnu, tako nisko. Jako jako retko ih vidim na nekom logičnom mestu, na sredini stakla, negde na normalnoj visini ljudske glave…da li je istina da je to smišljeno zaista da bi se čovek osećao kao mali bedni miš, sagnut kao neki krivac koji moli oproštaj?

Ako neko zna, stvarno bi me radovao odgovor…