Kolumne:
kitnikez2

Kitnikez za otmena i druga slavlja

Postoje neke stvari, neki prostori, neka vremena koja vas jednostavno vuku u uspomene. Posni slavski kolači – to je moja tetka Mara. Zapravo, to je bila mamina tetka, ali, kako nije imala sopstvene, svi smo mi bili njena deca i svima je ona bila samo naša.

Mara je bila najmlađa ćerka trsteničkih kafedžija i hotelijera, Radenka i Milke Stojaković. Imala je sve predispozicije da bude bogata udavača, od lepote do miraza, ali joj mladost pala u najgore, ratno vreme i eto…Sve nedaće nisu joj oduzele dobrotu i posvećenost i majstorstvo kakvo se danas retko sreće. Jednom rečju: što sam naučila – naučila sam od Mare.

Njeni sitni kolači, uvek toliko sorti da se na dugoj kristalnoj tacni ne ponovi red, domaći su zadatak. Kako se u meni smenjuje želja da probam nešto novo i još jača da sačuvam tradiciju, a ove godine nam posna slava, rešila sam da joj naparavim omaž.

I onda – kitnikez. Ovo jeste tipično „prečanski“ slatkiš, ali je bio obavezan i na varoškim slavama u moravskom kraju. Nekako se do sad nisam usuđivala, da l’ će da se stegne, hoće li mu boja biti dobra i – dok sam se ja skanjerala – prođoše dunje. Jedva našla kilo i po na pijaci u Vrnjačkoj Banji.

Ispostavilo se, sasvim dovoljno i za moj prvi pokušaj i za slavsku tacnu.

Provereni izvori kažu da dunja još ima i po marketima, pa slobodno probajte, lakše je nego što se čini.

Potrebno:
1kg dunja (naravno, može i više, pa proporcionalno povećajte ostale sastojke)
750 – 850 gr šećera
1 čaša vode
Sok jednog limuna (ako je veliki, biće dovoljna i polovina)
Seckani orasi – po želji

Dunje dobro oprati, Odstraniti semenke iz tvrde delove iz sredine. Koru ostaviti, skinuti samo oštećene i jako potamnele delove. Kora ima najviše supstance za želiranje, ali ko neće – može i da ih skroz očisti. Usput, štedljive predratne domaćice su od kore obaška pravile sulc, nešto između želea i slatkog.

Dunje seckane na kockice i šećer staviti u veću šerpu i preliti čašom vode. Pustiti da se lagano kuvaju (ja sam na „smederevcu“, ali rekla bih da je to neka temperatura malo jača od srednje). Kada se šećer otopi i dunje omekšaju, propasirati ih, najbolje u blenderu. Pazite da masa ne bude pretopla, može da „pukne“ kad se otvara posuda blendera, ali pazite i da ne izgubite tečnost u kojoj su se kuvale.

Može blender, može „secko“, a super je i neki turbo-procesor, on ih potpuno ispasira, ne ostane ni traga od kore.

Tako dobijenu maso vratite u ostatak tečnosti (šećer i voda) i kuvate. Rekla bih – do besvesti, ali otprilike još oko sat. Češće treba promešati, ne bi nikako smelo da se uhvati za dno. Gotovo je kada prođete varjačom, a ona ostavi „put“ i vidi se dno šerpe.

Ako hoćete, tad dodajte i seckane orahe, potpuno po želji.

Toplu masu razlijte u plehove. Dobri su ovi trouglasti, a mogu i silikonske modlice. Može, na kraju krajeva, i veći vatrostalni sud ili tepsija. Modle ili sud prethodno lagano premažite uljem, tanak sloj, nikako da se ulje cedi.

Kad razlijete kitnikez, ostavite ga na suvom i hladnom mestu. Ako ćete ga ubrzo služiti, može se iz modle prebaciti u plastičnu foliju. Ako ćete ga čuvati ( a može da stoji veoma dugo), isecite na komade za serviranje, uvaljajte ih u prah šećer i opet u nekoj suvoj i čistoj kutiji ostavite na hladnom.

I nikom ne pričajte gde je, ako hoćete da pretekne.