Kolumne:
Milojevici

Optimizam – glavni sastojak recepta za bebe

Iz ličnog iskustva znam koliko opterećujuće može da bude ono vreme kada se očekuje da par familiji i prijateljima saopšti vest o prvoj trudnoći. Što vreme više protiče, pitanje potomstva poprima težinu koja pritiska do te mere, da se procenjuje da je sterilitet kod gotovo trećine parova uzrokovan upravo stresom i psihiloškim pritiscima. Naravno, sve postaje i teže i komplikovanije kada dobra vest ne stigne do one još bolje – rođenja deteta i kada počnu da se prebrojavaju pokušaji. Koliko svako izgovoreno „opustite se“ počinje da zvuči besmisleno znaju samo oni koji su kroz to prolazili.

Dok ovo čitate, mama Zorana Smiljanić pakuje torbicu i sprema se da krene u porodilište da rodi svoju drugu bebu – ćerku Divnu. To sad zvuči kao rutina i sad nema opeterećenja, ali i iza Zorane i njenog supruga Duleta je period u kojem nije sve bilo jednostavno. Zamolili smo je da podeli svoja iskustva i osećanja i da za praznik ulije dozu tako potrebne energije svim mamama i parovima kojima je i te kako potrebna.

Nataša: Sad već relaksirano možeš da se sećaš vremena pre prve trudnoće. O čemu si najviše razmišljala? Šta te je plašilo?
Zorana: Oduvek sam sebe zamišljala kao MAMU! Dvoje ili troje dece. Ipak, život i neke životne i medicinske okolnosti nisu mi išle na ruku, pa se u toj ulozi nisam ostvarila kada sam i zamišljala. Godine su prolazile, san se nije ostvarivao i eto mene sa 35godina, a bez dece.

Okolina, koja je često postavljala pitanje: “Kad će beba, razmisljas li ti o tome?”, polako počinje da posustaje. Kao da dižu ruke ili kao da im je neprijatno da pitaju. A u meni želja raste li raste, ali sa njom i strepnje i unutrašnja nervoza. Gde god da se okrenem, mame sa bebama, svako malo pa čujem kako je neka prijateljica trudna. Imala sam utisak da svi to mogu, osim mene. I onda, u 36. godini, lepa vest – trudna sam. Sreća, sreća radost! Trajalo je to čitavih 10 nedelja, a onda šok – spontani pobačaj. Moja tadašnja doktorka me teši i kaže kako se to dešava. Eto, dešava se, ali me ne šalje na analize da bismo saznali i zašto. Sve se završava pričom da je “protrčao neki virus”.

Moj život se okrenuo naopačke i svakog dana u glavi odzvanja pitanje: “Zašto bas meni?“. Ipak, ne odustajem, jer doktorka kaže da je sve ok i sa mnom i sa mužem i da je samo pitanje trenutka kad ću ponovo zatrudneti. Prolaze meseci, prolaze godine, a u meni pakao. Bio je to najteži period u mom životu.

A onda sam prelomila: neću da čekam, sve uzimam u svoje ruke! Kažem mužu: ” Idemo na vantelesnu, moramo nešto da učinimo.”. Menjam doktorku i odlazim u specijalizovanu kliniku puna elena i optimizma. I tad, zapravo, počinje prava borba. Analiza za analizom, rezultati pristižu i napokon se postavlja dijagnoza. Moram da promenim štošta u svojoj svakodnevici ako želim da budem mama. Dijagnoza – insulinska rezistencija i urođena trombofilija i to se i smatra najznačajnijim uzročnikom spontanog pobačaja. A sve je, naravno, posledica ubrzanog života i stresa. S jedne strane sam očajna, a s druge strane, to mi daje neku neverovatnu snagu da krenem aktivno u susret “izazovu”. Kažem sebi: „Ok, tako je kako je, vreme ne mogu da vratim, ali mogu sve da uradim da stvari stavim pod svoju kontrolu.”. Počinjem terapiju i menjam iz korena životne navike. Nije lako, ali tu je podrška mog muža i moje porodice i iz dana u dan osećam se bolje i osećam kako činim pravu stvar.

Dogovaramo termin za početak procesa vantelesne oplodnje, a meni se osmeh ne skida sa lica. Bila sam poznata na klinici kao neko ko je svojim optimizmom i verom mogao da “zarazi” i ostale parove koji su prolazili kroz ista iskušenja. Svaku injekciju koju sama sebi dajem, na svaku intervenciju odlazim sa osmehom, jer “idem po SVOJU BEBU”. Svaki datum pamtim: 13. decembra počinjemo, 29. decembra zakazana je vantelesna i onda čekamo 10. ili 12. januar da čujemo rezultat.
Nikad neću zaboraviti trenutak kada su na meil stigli rezultati, a priznajem, trebalo mi je par minuta da skupim snage da ga pogledam. I, rezultat kaže – trudna sam!!!!”. Skačem od sreće, pa brzo ležem u krevet da se primirim, plačem, smejem se…. ni sama ne znam kako se snalazim sa svim tim emocijama. Naravno, znamo da je ovo početak i da je duga borba ispred nas. Slušam doktore (ginekologe i endokrinologa) u koje imam beskrajno poverenje i radujem se svakom danu. Znam da je to to, ali da moram da budem pozitivna i, što je još važnije, disciplinovana. Sećam se da je to bio period kad sam odgledala najviše komedija i ljubavnih filmova, samo da bih bila okružena smehom i pozitivnom energijom.

Nije mi bilo teško ni da ležim u bolnici nekoliko nedelja, ništa mi nije teško za moju BEBU. Jeste, prvi meseci su stresni, uspela sam malo da se opustim tek na kraju četvrtog meseca. Sećam se svake reči i gesta podrške svog muža i moje porodice. Bez njih, bilo bi mnogo teže.

Majice sa porukomNapokon, stižu rezultati amnioceneze i ekspertskog ultra zvuka: “Sve je ok, stize sin prvenac!”. Počinje uživanje u trudnoći i uživanje u osećaju prvih pokreta bebe u stomaku. Poslednjih mesec dana provela sam u bolnici uz stalni nadzor svoje doktorke. Nikad neću zaboraviti trenutak kada sam legla na operacioni sto, a doktorka kaže: “Nikad nisam videla trudnicu koja se toliko smeje pred carski rez”. Pa kako da se ne smejem, kad znam da ću za sat vremena držati svoju bebu u naručju.

I tako je 2. septembra došao mamin i tatin divni dečak Nemanja! Nema reči koje mogu opisati osećaj kada držite, grlite, mazite i ljubite svoju bebu. Svaki dan je predivan. Nisu teške ni neprospavane noći, ni to što su sve ostale stvari i uloge u vašim životima u drugom planu. Postala sam MAMA, a još kad mi je, posle godinu dana, i Nemanja rekao „mama“, bilo je jasno – to je ta, bezuslovna ljubav!

Tako to biva: ubrzo smo počeli da razmišljamo o tome kada i kako da Nemanji damo brata ili sestru. Odlučili smo da uživamo u njegovoj prvoj godini, da pokušamo prirodnim putem nekoliko meseci i da se, ako ne uspemo, opet pripremimo za vantelesnu oplodnju. Otišli smo na more, odakle je Nemanjna baka, i čuli za staru narodnu priču ” ko se kupa na Profacinom mulicu, dobiće ćerku”. I, šta da vam kažem: u septembru prošle godine saznali smo da sam trudna. Paf, prirodno, iz prvog pokusaja. Nekoliko meseci kasnije, nakon svih kontrola, amniocenteze i ekspertskog ultra zvuka, saznali smo da nam stiže devojčica – Divna. Naravno, uz opet stalni nadzor ginekologa i endokrinologa, približavam se radosnom danu. Željno išekujemo sredinu aprila i dolazak seke. Iskreno verujem da je opuštenost, prethodno dobro definisana dijagnoza, stručni nadzor lekara i pozitivan stav doprineo da se ova druga prirodna trudnoća desi i protekne lako i u najboljem redu.

Nataša: I šta bi ti sad rekla ženama i parovima koji se još bore sa strahovima i strepnjama, iščekujući prvu trudnoću?
Zorana: Volim da kažem kako sam ostvarila cilj, a ne kako mi se ostvario san, jer na ostvarenju cilja treba raditi, treba verovati, treba naći prave i stručne ljude. Mnogo su mi važni svi koji su bili podrška, posebno moj muž Dule, koji je imao beskrajno strpljenje i koji je bio uz mene i kad su strepnje htele da pokvare lepe trenutke, moji roditelji, moli doktori i doktorke koji su verovali u uspeh vantelesne oplodnje, vodili trudnoću, postavili pravu dijagnozu i bodrili me u obe trudnoce.

Svim budućim mamama želim da poručim da veruju u uspeh, da se okruže pravim ljudima i stručnjacima, da eventualni neuspeh ne shvate kao krah, već kao mogućnost da promene nešto. Dobra dijagnoza, stručni nadzor, podrška porodice i iskrena vera da možete da ostvarite cilj, sigurno će doneti rezultat i podariće vam najlepšu životnu ulogu na svetu – ulogu MAME!

Zorana-i-Nemanja