Kolumne:
razocaranje

Kako se „nositi“ sa razočaranjem?

Neminovna u životu, „dobra škola“ i sve slično – razočaranja su nam, da nas pitaju, potpuno nepotrebna.

Moglo bi se sasvim lepo i bez njih. Ja bih, evo, bila spremna i da obećam da bih predano i sa punom koncentracijom učila iz tudjih loših iskustava, samo da se meni ne dešavaju.

Zapita se čovek u ozbiljnim godinama (ja) da li je glup kada mu se i dalje dešavaju takve stvari?

Jesam li nešto propustila u životu kada je moguće da se i dalje razočaravam u ljude? Kako uopšte kad imaš toliko životnog iskustva dodje do toga da nekome daš šansu da ti utiče emotivno na život, povredi te?

Nemam pojma.

Sve unapred znaš. Ljudi su često pijavice – nekima treba samo tvoja energija, nekima pažnja, vreme, trud, informacije, društvo, rame za plakanje… neki ti se uvuku u život jer su usamljeni, pa si im baš natrčao, a neki su svesno rešili šta hoće i ponašaju se kao na zadatku. Kad završe s tobom, jednostavno idu dalje. Neko drugi je potreban u tom trenutku. Tvoje posvećenje i vreme prestaju da budu bitni.

A moja omiljena kategorija i ona sa kojom sam ubola najviše negativnih bodova su oni koji samo nestanu kad osete da imaš neki problem. Distanciraju se maksimalno, ali ne pitaju ni kako si – da im slučajno ne tražiš nešto. Ili jednostavno samo da ih ne „zračiš“. Ustanovili smo svi da je postalo legitimno biti samoživ, bezosećajan i potpuno površan u svemu – tako da se to uklapa. Nije ništa više sramota, sve je ok. Isto tako će se ponašati i kada se sretnemo – ljubaaaav totalna, osmesi, cmakanje i sve naj naj.

„Lako je biti dobar kad je sve dobro“, da citiram jedno moje (stvarno) voljeno biće.

Da zlo bude veće, meni ne bi smeli da se dešavaju takvi promašaji sa ljudima jer imam prilično dobru intuiciju i trebalo bi da me nekako štiti. I zaista – kad vratim film na upoznavanja i prve unutrašnje reakcije na osobe, uvek se ispostavi je intuicija bila u pravu. Nego – dam šansu, zbog nečega želim da je dam. Možda me i „smute“ jer im nešto treba, pa glume. Poverujem, znači ipak sam glupa… Posle, kad doživim hladan tuš, ne mogu ni da mrzim njih. Samo sebe.

„Svaka škola se plaća“. Svaki put kažem – nikad više. Zna se ko su ljudi koji smeju da pristupe mom ličnom prostoru. Možda ću i propustiti nekog bitnog, ali vremena su takva da je bolje da se zaštitim. Samo distanca.

Jesam li u pravu?