Kolumne:
Foto: Nebojša Babić
Foto: Nebojša Babić

Dragoljub Ljubičić Mićko

Ja volim kada se Dragoljub Ljubičić predstavi na engleskom kao Dirkis Kisindžer. Ili na italijanskom kao Karabaćo Baćardi. To mi je već dvadeset godina smešno. Sada je svoje ime iskoristio za nešto drugo…na srpskom. Malo o novom šou programu, a mnogo više o životu, priča Mićko danas za INvent.

Koga zaista predstavlja lik ovog tvog Dr Agoljuba, koji već par nedelja vodi „Lekoviti šou“?
– To je jedan đavolski vešt manipulant, pun sebe i spreman na sve da bi se predstavio kao bogom dani društveni iscelitelj, vrhunski stručnjak socioplastike. On kao takav nije aluzija ni na koga konkretnog, već predstavlja ceo taj izvrnuti i nakaradni sistem vrednosti u našem društvu, skupljen na jednom mestu. Samo se kod njega u ordinaciji, kao i u ovom društvu, sve ono što je normalno i zdravo proglašava za nenormalno i bolesno. Samo tu dolaze oni koje moral, vaspitanje, vrednoća i obrazovanje sprečava da uspeju, pa ih on „prilagođava“ otklanjanjem dela mozga, svih skrupula i koječega drugog i tako osposobljava za nesmetano i neuporedivo lakše snalaženje u okruženju koje sve to, nažalost, odavno inspiriše, omogućava i podržava.

Šta je onda cilj ovog šou programa? Očigledno ne baš samo da zabavi?
– Poslednje je da zabavi, mada bi bilo dobro da i to obavi, naročito u udarnom terminu na televiziji sa nacionalnom frekvencijom. Ali, ovde ta zabava nije bezbrižna, puna opuštajućeg humora i viceva, već redovno ide uz satiričnu poruku, intoniranu tako da bude otrežnjujuća. Ovo se možda zove „šou“ i podseća formom na to, ali čim krene počinje da vas zbunjuje, jer je sve samo ne klasičan šou. To je igrana forma, prilagođena televiziji, ali ne baš instant prepoznatljiva gledaocu. Zato je i bilo zbunjenih i zatečenih posle prve epizode. Nisu ljudi znali šta da očekuju, a to je bilo gotovo malo komplikovano najaviti i promotivno do kraja objasniti, pa to nismo ni pokušavali. Jednostavno, mora da prođe bar malo vremena da bi se ta forma i sadržaj unutar nje u potpunosti shvatili i primili, a ja mislim da bi bilo šteta da se ne shvate i ne prime, upravo zbog poruke. Nemamo ni Voja ni ja, kao autori, iluziju da bi se ovako nečim moglo nešto bitno promeniti u društvu, sem evenutalno ponekog mišljenja ili pogleda na to isto društvo. Dovoljno je i da se ljudi malo zamisle nad neprekidnim procesom razgradnje onog ljudskog, civilizacijskog, koji se dešava u čitavom svetu već dosta dugo, a koji se posebno prelama na društvu kao što je naše, izranjavljenom ratovima, političkim sukobima i posrnulom ekonomijom. Ako se bar neko prene i poradi na sebi, jer se mora početi od sebe, to bi u perspektivi moglo da se odrazi i na društvo u celini, što bi značilo da je i ovo malčice doprinelo tome. Kako god bilo, mi smo osetili potrebu da prokomentarišemo našu stvarnost na svoj način, kao što smo radili i godinama unazad. Ovo je prvi put da to radimo na televiziji, doduše komercijalnoj, ali s nacionalnom gledanošću, jer ranije smo to radili samo na radiju, na pozorišnoj sceni i kroz druge medije: knjige, kolumne, YouTube, gostovanja i brojna strukovna predavanja.

Kako misliš da tebe ljudi vide?
– Mislim da se to kako me ljudi vide tokom godina menjalo. Prvo su me „videli“ samo kao glas, dok sam radio u „Indeksovom radio pozorištu“. Onda smo izašli na scenu i prvi put su mogli zaista i da me vide, ali prvenstveno kroz likove koje sam radio. Tako su u meni videli Tita, Miloševića, a često su me i identifikovali s jednim ili drugim. Kasnije su se ti likovi namnožili, pa su počeli da me gledaju i kao Šešelja, Koštunicu, Vučića. A onda su tokom godina, bez obzira na sve veći broj tih upečatljivih ličnosti na i oko vlasti kojima sam se silom prilika bavio, počeli u meni da gledaju Mićka, odnosno realnu osobu iza svih tih manje ili više nadrealnih likova.

Kako ti sebe vidiš?
– Ja sam sebe oduvek video kao nekog ko je multimedijalan, kako u autorskom, tako i u izvođačkom smislu. Opredelio sam se da se ne bavim samo muzikom, samo glumom, samo humorom, samo pisanjem ili samo pravljenjem reklama, već sam sve to voleo da kombinujem, pa sam uglavnom paralelno radio dve ili tri stvari. Tako radim i danas, organizam mi tako traži. Ali, ta ljudska potreba da te stave u samo jednu fijoku i da ne žele da im nešto mnogo iskačeš iz nje, dokaz je da je ono kako vidiš samog sebe uglavnom u značajnoj meri drugačije od onoga kako te vide drugi. E sad, pošto sam ja na razne načine u svim mogućim medijima prisutan sada već preko 30 godina, od radija, preko pozorišne scene, televizije, filma, muzike, reklama, pa do pisanja knjiga, bilo je sasvim dovoljno prilika da većina počne da me doživljava kao multimedijalnog, odnosno konstantno zainteresovanog za više stvari.

Kako si otkrio svoje talente?
– Dozvoljavajući detetu u sebi da se igra. Pošto je talenat dar s kojim se rađamo, on se ne može naknadno steći ni naučiti, ali se može otkriti u bilo kom životnom dobu. A proces otkrivanja je sakriven iza igre. Onoliko koliko sam davao onom delu sebe koji je najkreativniji, a to je dete, da se slobodno igra, toliko mi je ono vraćalo svojom maštovitošću i kreativnošću.

Za šta još nisi dobio priliku?
– Nisam dobio priliku da glumim kod Vudija Alena, ili sviram sa Dejvidom Gilmorom, a bilo bi lepo.
Ipak, mislim da u životu dobiješ sve prilike koje treba da dobiješ, samo je pitanje da li umeš da ih prepoznaš i iskoristiš, odnosno da li si spreman za njih. Pored nekih ljudi prilike defiluju li defiluju, ali se oni ne usuđuju da ih iskoriste, ili da bar pokušaju. A za to je potrebno nešto malo intuicije i nešto malo više hrabrosti.

Ljudi kojima si se kroz godine bavio često nemaju smisla za humor, iako žele da ostave suprotan utisak. Ipak,čini mi se da nikada nisi imao problema?
– Nisam, činjenica. Ako ne računamo u probleme to što sam tokom devedesetih bio odsečen sa RTS-a, jer smo i kao „Indeksovo pozorište“ i kao pojedinci bili na crnoj listi. Ali van toga, nisam bio ni hapšen, ni tučen, niti mi je neko ugrožavao život i telesni integritet na bilo koji način, kao što se dešavalo nekim drugim ljudima, koji su čak i tragično završili zbog svojih reči i delanja.

Ko su ljudi koji te inspirišu?
– Ako krenem poimence, potrajaće. Ali reći ću da me inspirišu svi oni koji su prepoznali razlog za svoje postojanje na ovom svetu i učinili sve da ispune tu svoju misiju, tako što su uporno i posvećeno, sa strašću, radili ono šta najbolje umeju.

Ko su ljudi koji te ama baš ni na šta ne inspirišu?
Političari. Mada deluje baš suprotno, zar ne? Ali to je zato što me ne inspirišu u pozitivnom smislu, da poželim da sam kao oni, nego me svojom pojavom, stavovima i ponašanjem teraju da ih primećujem kao lokalne fenomene, naherene socio-psihološke modele, elementarne nepogode, ili prosto kao jednu od manje omiljenih vrsta endemskih vrsta u „Nacionalnom parku Srbija“.

Čime bi se bavio da živiš u normalnoj zemlji?
– Istim ovim čime se bavim i ovde, sad. Ja se nikad nisam bavio nečim što ne volim, ili što ne umem da radim, mada je to u ovoj nenormalnoj zemlji i u ovo nenormalno vreme najteže od svega. Ono što je demotivišuće je to da se ovde jako teško živi od rezultata nekog poštenog i vrednog rada, jer je sistem vrednosti odavno okrenut naopačke. U nekoj drugoj sredini bi bar jedan od talenata koji imam mogao da dođe do svog punog izražaja, a ne da samo tinja, pa se tek tu i tamo malo razgori. A sve zato što, blago rečeno, mediokriteti (a oštrije rečeno – bolesnici) u ovom društvu imaju status koje im ni po čemu ne pripada i postavljaju kriterijume koji zagovaraju osrednjost, nestručnost, površnost i neukus. Retko ko ovde radi ono što zna, ali su zato na bitnim mestima uglavnom oni koji nemaju pojma ni o čemu. Vaspitan sam da, ako nisam sposoban za nešto, pronađem onoga koji je u tome dobar, pa ga pustim da radi svoj posao. Ne mislim da smo svi rođeni za sve, zato nikad ne radim nešto što ne znam, sem ako to baš želim da naučim.

Od čega ti je muka?
Od iznutrica. I od glupih i loših ljudi, koji su istovremeno i jako samouvereni i nametljivi.

Šta te čini srećnim?
– Male stvari. Odavno sam naučio da treba uživati u trenutku, da je to jedini pravi recept za sreću. Oni koji to ne shvate, do kraja života ne stignu da budu srećni.

Šta bi trebalo da uradi neko kada bi hteo da te iznenadi?
– Hajde da dodam – da me prijatno iznenadi… Pa eto, da me neko kao ti, draga Ico, koju dugo godina znam i smatram prijateljicom i velikim profesionalcem, pozove da dam intervju za ovakav portal.