Kolumne:
Photo by Ivana Zarić
Photo by Ivana Zarić

Karma (ili već tako nešto)

Kad se dobro zađe u drugu polovinu onog što nam je predodređeno za boravak na planeti, lako uhvatiš sebe da pojam „nedavno“ koristiš sve elastičnije, ne više samo za sedmice ili mesece, već, bogami, i za decenije. E pa tu, tek pre neku deceniju, počeli smo i mi da koristimo termin „karma“, manje-više precizno, ali sa svešću da je to nešto što povezuje ono što činiš i kako činiš sa onim kako ćeš nadalje proći u životu. Original se, doduše, odnosi i na ono „posle života“, na buduće pojave naših duša međ’ ovim svetom, ali ostanimo na zemlji. Sad i ovde.

Rekla bih da nam i nije bila neophodna budistička ili hindu filozofija da bismo se osvrnuli na svoje delanje, govorili su i naši stari o tome, onoliko, ali ako treba da bude „fensi“ da bismo se razumeli – nek bude i karma. Samo još da se razumemo.

U teškim vremenima najlošiji staju pod svetlost reflektora, to je vreme za njihov nastup, trenutak da se stekne kakva dobit, a dešava se i da „slava“ stigne kao nagrada. Zanimljivo je da takve najčešće ne treba ni tražiti ni regrutovati. Oni su već tu, kao da su čekali svoj trenutak, spremali se strpljivo, „pendžetirajući“ obraze do mere na kojoj im ništa ne može biti strano, gradeći nadmenost kao posebnu vrstu nepoštovanja prema svemu što je bilo pre njih, a naročito prema onom što je, bez svake, pa i njihove sumnje, bilo bolje nego što će oni ikada biti.

To je poseban soj i ne uspeva samo ovde. Naprotiv: reklo bi se da se radi o uvoznom hibridu, razvijanom od perioda primarnog kapitalizma u koji smo mi (ok, sa malecnim zakašnjenjem) slavodobitno dospeli. U nekim „nezvaničnim“ organizacijama, njih bi zvali ljudima za „prljave poslove“.

U poslednje vreme i kod nas baš te persone dolaze sa zadatkom da razbucaju sistem vrednosti neke kuće ili čak nekog esnafa, da jasno pokažu koliko je nevažno ko su (bili) i šta su radili neki vredni i ugledni ljudi, da dokažu kako je lako sve o čas posla svesti na isti nivo: nulti.

Ponižavanje je veoma bitan deo obuke i procesa koji ovim „čistačima“ podiže cenu, preporučujući ih za slične potrebe i u drugim kućama. Ako do sada nisam bila jasna, govorim o ljudima koji se uvek nađu tu kad treba „počistiti“ višak zaposlenih. I nije tačno da je svejedno kako će neko nekoga otpustiti. I u tome možeš da budeš čovek, da daš maksimum i podstakneš snagu da se krene dalje, a možeš da budeš i ono suprotno od čovek: da mrcvariš, ponižavaš i hraniš svoju „nadmoć“ tuđom patnjom.

Jed koji izbija iz ovih redova nije ličan, bar ne u onom smislu da se meni tako nešto trenutno događa. Naprotiv, Bog me je pogledao poklonivši mi okruženje s mnogo poštovanja. Ali, s druge strane, jeste ličan, jer svedočim kroz šta prolaze neki meni bliski ljudi i baš mi se smučilo.

Sad nešto razmišljam, ako se već priča o toj karmi i ako se pokaže da ima nečeg u tome, šta će se vratiti onima koji na svoju dušu uzimaju obavezu da nekome ozbiljno zagorčaju život. Nisam uverena u reinkarnaciju, bar ne na religiozni način, ali sad mi nešto došlo zanimljivo da se pitam – kao šta će se ti vratiti u narednom životu ?

Predlozi? Ideje? Ma nisu vredni ni naše osvetoljubive mašte. Njihove duše već su toliko sitne, da će uskoro postati nevidljive. Čuvajmo mi svoje. Karma, sudbina ili nešto drugo, tek učiniti dobro jeste ono od čega duša raste. I dobrota se ne meri efektima, već voljom da se nekom pomogne, neko obraduje, nekom ulepša dan.

Onomad, kad smo se skupili na našem prvom druženju, meni je svaki stisak ruke, svaki osmeh, svaka neiznuđena iskrenost ulepšala dan. Učinila me jačom i otpornijom na one koje sam pominjala. Ima nas, samo to je važno. I tu smo jedni za druge. To oni nikad neće razumeti, pa neka i sad ostane naša tajna.