Kolumne:
111

Proći će, proći će….

„Evo kako je počelo u dan svoje nužnosti.“

Stih kojim počinje jedna divna, pa još ljubavna pesma Stevana Raičkovića teško da „relaksira“ današnji dan za male maturante i izbezumljene im roditelje. Agonija počinje prvim testom, tri dana ispitne tenzije, a onda, čini mi se, mnogo teži period – čekanje. Najpre – rezultati, pa žalbe, kalkulacije koliki bi minimum ove godine mogao da bude u školi koju ste namerili, koliko će ih doći preko veze…?

Sa distance od godinu dana i iz pozicije mame srednjoškolca koji je kroz prvu godinu prošao „kao kroz sir“, lako je biti pametan. Da mi je samo da mogu da vas „pelcujem“ protiv tog strašnog stresa koji sam i sama prošla (u maksimalnom intenzitetu). Za decu to jeste traumatično iskustvo, ali ona će ga brzo zaboraviti. Sem toga, oni u glavnom nisu ni svesni konačnosti ovih dešavanj (a zašto bi izbori i bili konačni), oni se više plaše da ne razočaraju nas i strahuju naše strahove.

Ostaviću sada po strani ono što bi trebalo da bude centralno: suštinu i sadržaj ovih ispita. Rekla bih da se tu nije mnogo promenilo i da je ponovo od suštinske važnosti za osmaka šta su mitohondrije i šta je Bizmark mislio kada je rekao… (?!) . Kao neuobičajen reper za naše školstvo meni služi „Slagalica“: gledam ovih dana polufinaliste i finaliste i čudom ne mogu da se načudim kako mlađi ljudi ne znaju neke bazične stvari, ono što nazivamo opštom kulturom. To, jednostavno, nismo kadri da izmenimo, nemamo građanske snage i aktivizma da se uključimo u procese odlučivanja o obrazovanju sopstvene dece (onako kako to, na primer, rade Skandinavci) i samo ostaje da se suočavamo sa serviranim rešenjima.

Hajde da se bavimo sami sobom, to možemo i moramo. Najpre, udahnite duboko. Stres nikom nije dobro doneo, može ozbiljno da ošteti zdravlje, a tom detetu ste potrebni bar još neku godinu živi (i koliko – toliko zdravi) koju god školu da upiše.

Idemo dalje. Verujte mi na reč, u prošloj generaciji, koju sam silom prilika pratila, nije bilo deteta koje je do te mere omašilo, da je moralo da potpuno odustane od svojih želja. Čak i oni koji su podbacili na testovima, našli su način da dođu do željenih škola. I to je javna tajna. To svi znaju, pa hajde da se ni mi ne pravimo ludi. Bolje u odnosu na prošlu godinu je to što se značajnije boduje uspeh u toku školovanja, pa nisu presudna ova tri dana.

Još dalje: staro pravilo je da je jedan stres „okidač“ za drugi. Potpuno mi je jasno da ne možete da budete sasvim spokojni, ali bar pokušajte da strah ne prenosite na dete. Nije smak sveta. I proći će.

Najzad, kad sve prođe i kad hladne glave budete razmišljali o ovim danima, možda ćete moći i racionalnije da odgovorite na pitanje šta je u njima zaista sudbinsko? Može li dete u petnaestoj godini da bude sigurno da baš to želi i da „zakuca“ karijeru do kraja života? Smemo li mi da to radimo umesto njega? Koncept današnjeg življenja jeste sposobnost da se prihvati promena i da se uči celog života. Ono što mi nismo naučili (nismo imali od koga) je da promena karijere nije propast, već mogućnost, za odlučne i hrabre.

Sve ovo o čemu sam pričala ni malo ne abolira sistem i mudrace koji iz godine u godinu dovode čitavu generaciju dece i roditelja na ivicu nervnog sloma, kompleksaše koji utehu za ličnu neispunjenost nalaze u sastavljanju pitanja koja će baš njihov predmet učiniti najvažnijim. Neka mi bude oproštena generalizacija, ali u nekim ranijim godinama, na poziciji savetnika za nastavu književnosti, srela sam osobu koja nije znala za Bulgakova. Tad mi je mnogo toga postalo jasnije.

Poljubite nežno svoje dete danas, i sutra i prekosutra kad krene u školu. Poljubite ga i osmehnite se i kad se vrati, ne prepadajte ga sa vrata, nije ni u njihovim malim dušama sve „potaman“. To neće umanjiti vašu odgovornost, verovatno ni brigu, ali pokažite se kao prava mama i pravi tata. Sad ste im baš takvi potrebni.

Kažem vam to od srca, zato što ja to tada nisam baš sasvim umela. I, mada je sve dobro prošlo, mada je moje dete postiglo više nego što sam mogla i da sanjam (položio prijemni u umetničkoj školi), nikad neću zaboraviti njegovo bledilo i ćutanje pred završni krug ispita. Jesam ga tešila i hrabrila, ali stvar je u tome da mi, odrasli, ne dozvolimo da zbog toga ikad preblede. Trebaće im toliko snage za život. Sad još možemo da im damo i deo naše.

Haj’mo, dragi prijatelji. Biće sve u najboljem redu!