Kolumne:
prijatelji

Ko su nam prijatelji?

Uvek su mi bili „sumnjivi“ ljudi koji imaju mnogo prijatelja… koji olako koriste tu reč i vrlo su prisni sa velikim brojem ljudi. Ne znači da sam u pravu, svi smo mi različiti, ali nekako ne verujem u mogućnost prevelike bliskosti sa više od, recimo, petoro njih. Meni je i to mnogo. S godinama ih je, logično sve manje. Setiće se svako od nas priča svojih roditelja o tome, koliko god da društveni bili – sigurna sam da smo svi slušali o tome kako što si stariji sve je manje pravih ljudi oko tebe i da je u stvari dobro što je tako.

Zašto gubimo jedni druge? Da li se s godinama ipak menjamo pa razočaravamo jedni druge ili imamo sve manje živaca i tolerancije za sve ono što nam smeta?

Realno, nikada nisam verovala u to da se čovek menja. Ko je požrtvovan –uvek je požrtvovan, ko je sebičan – uvek je sebičan, to je u čoveku. Istina je samo da, kad je sve dobro, čovek mnogo toga ne primeti. Zato što je slep, želi da veruje u dobro. Isto kao kada se zaljubi. Kada se pak život zakomplikuje, mnoga prijateljstva počnu da se krune.

Prođe nekada i mnogo godina dok čovek ne shvati da nije baš sve onako kako je zamišljao. Pa krene da se preispituje šta se desilo i da li je on nešto kriv..po pravilu onaj koji ima više razloga da se preispituje to ne uradi…Seti se nekih mrlja i razočarenja iz prošlosti kojima je dao potpuno drugi smisao, opravdao ih, ne bi li ih poništio i zaboravio..Sve se to kasnije vrati dva puta jače.

Svako od nas može da lamentira nad sobom i kaže da je za nekoga u životu uradio mnogo više, bio mu mnogo veći prijatelj nego on njemu. Da je više uložio u to prijateljstvo i da nije bilo dobro izbalansirano (iako de facto nije prijateljski da se meri..). Svako o sebi misli da je mnogo dobar. Istina je da ipak, kada smo sami i „pogledamo se u ogledalo“ ipak znamo o koga smo se ogrešili, da li je bilo namerno ili slučajno – jer velika je razlika. Čovek mora baš da bude debelokožac da ne ume sebe da sagleda ni malo…npr. da li je bio iskren prema prijatelju ili je nešto važno prećutkivao ili lagao. Da li ga je iskorišćavao, manipulisao, bio mutan..

„Srednje“ godine života, iskustvo koje sa njima stiže, plus stres svakodnevnog života – nose svoj teret. Malo je onih među nama koji nisu imali neku ozbiljniju krizu do ovog trenutka. I uvek vidimo ko je tu kad je teško, a ko se reklamira da je tu, ali „baš ima mnogo obaveza“ i ne stiže da nam se posveti ni malo. Ima i onih koji baš brutalno nestanu, ali njih nikada nismo ni nazivali prijateljima, možda samo sopstvenom velikom greškom za koju je i dobro što smo kažnjeni.

Znam sad već previše ljudi koji imaju mnogo problema,egzistencijalnih, poslovnih, ljubavnih.. a „prijatelji“ im okrenuli leđa, da ih ne ozrače valjda svojim neraspoloženjem. Gledaju ljudi sebe, frka je. Možda će tražiti neku pomoć, daleko bilo. O ljudima koji duguju novac godinama, a lepo su se s tvojim novcem provodili i putovali po svetu – da ne govorim. Ostalo je veoma malo onih koji drže do fer-pleja, jer se poštenje prema ljudima više ne forsira kao osnovni oblik ponašanja u zajednici, nije obavezno uopšte. O empatiji da ne pričam… Čitamo stalno o tome kako ljudi više ne obraćaju pažnju, okreću glavu i preskaču ljude koji leže na ulici, i mrtve i žive… pa šta je jedno izgubljeno prijateljstvo za to, mačji kašalj.

Treba imati stomak za sve to, ali treba i biti pametan pa se ne razočaravati, već prihvatiti sve kao školu. Tužno je biti nepoverljiv prema ljudima, ali je mnogo bolje.
To je ono što ako nisi bio dovoljno pametan ranije – shvatiš do tih „srednjih godina“. Bolje ikad nego nikad. Pa počneš bolje da shvataš i svoje roditelje.

Možda će neko reći da sam „nakrivo nasađena“, ali sa opraštanjem imam ozbiljan problem. I jako me nerviraju sve mudrosti o važnosti opraštanja. Treba staviti stvari na svoje mesto, ne mrzeti, pustiti to iz svog života i biti „u miru“ sa situacijom. Ali oprostiti? Kako oprostiti nešto što je neoprostivo? Nešto to je unelo trajno loše osećanje u nas i formiralo neoborivo mišljenje o nekome? Nema tu popravke, ostaje džinovska crna mrlja.

Ni „izvini“ nije magična reč. Većina je i dalje ne izgovara nikada, a neki su provalili njenu lekovitost, pa barataju njom baš olako. Uvek znaš kada neko zaista traži oproštaj, samo – to je druga priča i nije uopšte teško proceniti možeš li ili ne. Jednostavno znaš odmah.

Ma treba sve što je loše samo ostaviti u nekoj fioci i ići dalje pametniji i bez tuge. Uvek ima onih u životu koji su tu iz čistijih i svetlijih razloga.