Kolumne:
ivana

`de si prijatelju?

Postoji jedna zanimljiva pojava na koju natrčim s vremena na vreme i svaki put se zapitam „jesu li ovi ljudi normalni…“

Naime, neki ljudi tako olako barataju terminom „prijatelj“, ali ne ono usput, u žaru govora – nego ozbiljno. Izgovore „moj prijatelj Taj i Taj“ za nekoga koga su upoznali ne tako davno, a nisu baš podelili neke velike životne nedaće i iskušenja koja mogu za kratko vreme da zbliže ljude koji su se tek upoznali… pa da kažeš – vezali su se. Najčešće je to neka kafanska ili interesna varijanta. Neki se čak ne libe i da o „prijatelju“ pričaju loše okolo – pa ga opet tako oslove sledeći put.

Pretpostavljam da ćemo se složiti da je interes tu glavna kvaka, ljudi se grupišu po „pripadnosti“ na osnovu uspeha, popularnosti i zajedničkih ciljeva, što je sasvim ok. Ali nije ok nazivati prijateljem nekoga ko to zapravo nije. To govori ili o ispraznosti, ili o interesu, ili o totalnom usamljeničkom očaju onih koji tako karakterišu puke prolaznike u životu. Naročito su mi sumnjivi oni koji ih imaju puno. Tih „prijatelja“.
Oni koji sve žive poznaju, sa svima su fantastični i svi ih obožavaju. Sve mogu da završe na puc prsta. Samo ako hoće. Uglavnom i mogu, ali samo dok su obe strane zainteresovane. Čim neko ispadne iz igre, traže se novi „prijatelji“.

Neki prijateljima nazivaju i drugare – obožavaoce, neki i osobe nesrećno zaljubljene u njih. Da im podiđu svojom pristupačnošću i zadrže ih blizu, jer su im potrebni da im hrane ego, završavaju poslove, slušaju njihove priče, obožavaju ih. Ti se baš „pecaju“ i njih mi je žao, ali uzdam se u inteligenciju i da će se probuditi jednog dana.

A ima i ovih što prijatelje stiču u kafani, preko flaše. Oni bi još bili i simpatični, samo kad bi prestali sutradan kad se otrezne da skrnave tu lepu reč.

Što ne umemo da nazivamo ljude pravim imenom? Drug, drugar, kolega, poznanik, pajtos, ortak… Ni jedna nije ni ružna, ni pogrdna.

Prijatelj je – prijatelj. I zna se šta znači. Prijateljstvo je ozbiljno, duboko i dvosmerno, kao i svaka prava ljubav.

I nemam dobro mišljenje o onima koji tu reč koriste da pokažu kako su omiljeni i imaju baš veeeeliko srce. Jer ništa dobro nikad iza toga ne stoji.

Samo još jedna u nizu naših pokazivačkih površnosti. Veliko srce, kao „zglobni“ autobus. Sve za paradu.