Kolumne:
jaje

Čuvarkuća i Čuvar Duše

Ovo je priča koju sam najpre doživela, a onda i podelila prošle godine neposredno posle Uskrsa. Ovih dana mi se vratila kao jaka želja da ponovo sretnem njenog junaka, da mu se zahvalim. Iza mene je jedna, u osnovi, dobra godina: svi smo živi i zdravi, dete je uspešno položilo prijemni ispit i upisalo muzičku gimnaziju,ja sam krenula sa novim poslom i rodio se “INvent”. Nekako verujem da je to njegova zasluga.

I mislim da joj je sada i ovde mesto zato što je pred nama Velika nedelja, sedmica u kojoj će mnogi postiti i možda se pripremati za pričest. Uzdržavanje od hrane je samo deo tih priprema. Rekla bih – ne najvažniji. Možda bi priča o mom malom prijatelju mogla da probudi ono što je suština. I ovih i svih drugih dana.

Ispred samoposluge u Gornjem Milanovcu stoji dečačić, bucmast, zdravih obraza i nemirnih očiju, bez brendirane odeće na sebi, sa rastućim brendom u sebi. Prodaje sličice, olovčice, jevtine đakonije. Nudi ih užurbanom narodu koji juri u prodavnicu i ne primećujući ga. Desetak minuta kasnije srećem ga u redu na kasi. Čeka strpljivo, onako malog (7-8 godina), guraju ga pretrpanim kolicima. Pitam ga hoće li da prođe, jer u ruci nema korpu, on odmahne glavom i kaže “Čekam”

“Hoćeš nešto da kupiš?” – dosadna sam. Klimne glavom. U ruci drži zgužvanu dvadesetodinarku i dva-tri sitnija metala.

“Neki slatkiš?” – uporna sam: Opet klima glavom i već odmerava na policima kraj kase za šta bi imao para. Ja lako utvrđujem – ni za šta, on još traži.
“Izaberi, molim te, šta ti se sviđa”, kažem mu. Gleda me u neverici, ja ponovim, a on hrabrije pokaže na dva slatkiša koje verovatno zna samo sa reklame.
“Dogovoreno”, kažemo mu muž i ja i zamolimo da nas sačeka iza kase.

Čim ih je kasirka “provukla”, Mihailo dodaje momčiću slatkiše. Želi mu srećan praznik. Momak mu se ljubazno i dostojanstveno zahvaljuje. Prilazi zatim mom mužu, kaže “Hvala”, a zatim i meni. Nema snishodljivosti. Iskreno, pristojno, najlepše vaspitano hvala. Žurno izlazi.

I mi za minut-dva krećemo ka parkiranim kolima. Moj mali prijatelj dotrčava, staje ispred mene i pruža mi flokiš sa plavim šljokicama: “Ovo je za Vas.” Lepši i važniji poklon odavno nisam dobila.

Statistički, ovo dete pripada manjinskoj populaciji, takozvanoj ranjivoj grupi. Životno, on je takođe u manjini. Njegova grupacija zovu se divni, čisti ljudi.
Flomasterom smo obeležili Čuvarkuću. Dugujem mu zahvalnost što je u meni vaskrsla nada da ovde još niču tako divna bića.