Kolumne:
Untitled-1

Bolje sprečiti nego lečiti

Na pitanje šta im je najvažnije u životu, većina ljudi će bez dileme i oklevanja reći – zdravlje. Ipak, kao u onoj reklami u kojoj dama tvrdi da ima nekih godina, ali ne i bora da to dokaže, u našem ponašanju i odnosu prema zdravlju nema naročitih dokaza za tu tvrdnju. Kod lekara se ide kad nešto „zaškripi“, a mnoge baš tad uhvati strah od moguće dijagnoze, pa odlažu pregled – do daljnjeg.

Doduše, zdravstveni sistem i nedostupnost specijalista ozbiljno idu na ruku zanemarivanju, ali istina je da gde ima volje – ima i rešenja. Za početak, da ne izbegavamo temu, sve strahujući od „prizivanja“ . Činjenica je da je rak, kojeg se s razlogom svi najviše plaše, postao bolest našeg doba, da više nije retkost i da se teško može naći neko ko u bliskom okruženju nema osobu kojoj je dijagnostikovan kancer.

Ovako rečeno, moglo bi da zazvuči kao poziv na kolektivno samoubistvo u bezizlaznoj situaciji. Stvar je, međutim, potpuno suprotna: rak se danas mnogo više i uspešnije leči nego ranije, ali je stvar ranog otkrivanja – ključna.

O preventivi, obaveznim pregledima i njihovoj važnosti za Invent govori primarijus mr sci. med. dr Aleksandar Martinović, hirurg na Institutu za onkologiju i radiologiju Srbije.

INvent: Ljudi ne vole da slušaju o strašnim bolestima pa zapostavljaju i preventivu. Koji su to specijalistički pregledi koji se moraju obavljati redovno – posle 30-te, 40-te, 50-te godine?

Dr Martinović: Žene najčešće pogađa rak dojke, pa je veoma važno da znaju kako se radi samopregled. Takvi pregledi su obavezni svakog meseca, između dve menstruacije. Jednom godišnje trebalo bi da se javi onkološkom hirurgu, to je najbolja preporuka, ali, ukoliko to ne može, obavezno je da osnovni pregled urade lekar opšte prakse ili ginekolog u domu zdravlja. I jedan i drugi lekar mogu da procene treba da li da se uradi ultrazvuk, eventualno mamografija i da li je to trenutak za obavezan odlazak hirurgu-onkologu. Opšta preporuka je jedan ultrazvuk godišnje do kasnih 30-tih, oko 40-te je obavezna prva mamografija, nakon 45-te redovne kontrolne mamografije na dve godine. Za muškarce u 50-tim godinama je obavezan pregled debelog creva, određivanje tumor-markera za prostatu, rentgenski snimak pluća, kod žena redovni ginekološki pregledi i papa-test. Ovo su informacije koje su non-stop svima dostupne u medijima i to se, uglavnom, zna. Pitanje je koliko se slede ta uputstva. Neke aktivnosti na sprovođenju skrininga ( skrining – masovno pozivanje ciljne grupe na određeni pregled, prim. aut.) , ali dok oni ne obuhvate sve o čemu govorimo, preporuka je da sve ove postupke sprovodi svaki pojedinac za sebe.

INvent: Internet je „najbolji prijatelj“ svakog hipohondra. Sme li se svaki simptom tumačiti na osnovu foruma?

Dr Martinović: Najveći sam protivnik „dr Googla“. Lekari se ozbiljno i naporno školuju celog života, a sad nam redovno dolaze pacijenti sa „znanjem“ sa Gugla i željom da impresioniraju doktora. Neki čak smatraju da raspolažu i sa više informacija od lekara – samo ne znaju kako to da primene. Dakle, savet je da pacijenti kad imaju neki problem ipak potraže stručnjaka, a ne brzi internet protok.

INvent: Ako se, ipak, postavi dijagnoza koja zahteva radikalnije metode lečenja – operaciju, hemoterapiju – kakva je uloga pacijenta u odlučivanju o daljem toku lečenja? Ima li vremena za razmišljanje, dogovore?

Dr Martinović: Naravno. Kancer nije bolest koja se javlja u danima ili satima, to je proces, tako da se ponekad i savetuje pacijentu da, pošto mu se izlože različite terapijske opcije, i on razmisli. Pacijent je integralni deo tima koji leči i njegova se volja poštuje. Nikakav problem nije da se pacijentu da nekoliko dana ili nedelja-dve da razmisli o onome što mu je predloženo.

INvent: Da li se dešava da neko odustane od lečenja?

Dr Martinović: Izuzetno retko, skoro nikada. Pacijenti vrlo brzo shvate da je sve ono od informacija što dobiju od nas najbolje za njih i u najvećem broju slučajeva kažu: „Doktore, uradite ono što mislite da treba“. Znamo da je pacijentu izuzetno teško saznanje da ima malignu bolest i to dosta usmerava i naše ponašanje i komunikaciju. Nudimo im najbolju moguću negu i znanje, oni to vide i veruju nam. Zato su i naši rezultati u lečenju veoma dobri.